Rezerviraj

Povijest

Povijest otoka Paga

Važnu ulogu u povijesti okota Paga imale su neke izražene značajke njegova posebnog okoliša, a koje su oblikovale odnos Pažana i njihovog životnog prostora.

Doba Antike

Već u doba Antike prepoznat je strateški i prometni položaj ovog jedinstvenog otoka. Cijelu skupinu sjevernojadranskih otoka kojoj pripada Pag, antički su pisci nazvali Elektrides. Ime je najvjerojatnije motivirano trgovinom jantarom čiji je pomorski prometni pravac prolazio uz paške obale.

Doba Rimljana

Prvi poznati stanovnici otoka bili su Liburni. Njihovi arheološki ostaci u obliku nekropola, bedemima utvrđenih naselja ili brojnih humaka mogu se i danas pronaći na otoku. Prelaskom iz starog u novi vijek, Rimljani zauzimaju otok Pag. Iz tog razdoblja potječe i prvi pisani spomen otoka. U rukopisu rimskog geografa Plinija starijeg, iz I. stoljeća, otok se naziva Cissa (Kisa), a najvjerojatnije po ilirskoj naseobini koja se nalazila na području između današnjeg grada Novalje i mjesta Caske. Cissa je strašno stradala tijekom velikog potresa 361. godine te su od ovog mjesta ostale samo ruševine, a ulogu novog, najvažnijeg naselja preuzima Navalia, današnja Novalja. Novalja je prepuna ostataka Rimljana, a najznačajniji je rimski podzemni vodovod „Talijanova buža“.

Uloga paške soli

„Branje“ najvažnijeg paškog prirodnog resursa, soli, započelo je još u ranom srednjem vijeku, u uvali Solinka, mjestu iznimnih prirodnih uvjeta (plitko more, velik broj sunčanih sati i suh zrak). Sol i otok Pag su na simboličkoj razini snažno povezani. Kroz cijeli srednji i rani novi vijek sol je bila jedan od najvažnijih i najvrjednijih proizvoda kojim se neprestano trgovalo duž trgovačkih putova na Jadranu i Mediteranu. Brojni spisi potvrđuju da je paška srednjovjekovna i rano-novovjekovna povijest obilježena borbama za kontrolu tog resursa. Urbano središte otoka, grad Pag, najvjerojatnije je dao ime cijelom otoku, a snažno je vezano za proizvodnju soli. Naime, grad je u XV. stoljeću premješten na povoljnije strateško mjesto s kojeg se lakše mogla kontrolirati proizvodnja soli, na ulaz u uvalu Solinku.

Gdje su nestale paške šume?

Pretpostavlja se da je do kraja srednjega vijeka Pag bio šumovit otok te da je krajem tog vijeka postao prilično ogoljen, a najvjerojatnije zajedničkim djelovanjem triju procesa: intenzivnog stočarstva, sječe drveća (paški hrast crnika vrlo je zahvalan brodograđevni materijal) te snažne bure s posolicom. Bura, hladni i snažni vjetar, dolazi sa sjevera i sjeverozapada, preko planine Velebit i Velebitskog kanala, te udara na otok Pag čitavom dužinom. Posolica, koju nemilosrdna bura diže s mora i raznosi po cijelom otoku zasoljava biljke. Upravo zbog bure i posolice na travi i bilju, mlijeko i meso paške ovce te paški sir koji se od njega dobiva jedinstvenog su okusa i kvalitete.